[…]Tra i drammi che aveva dovuto vivere Nanda Pivano c’erano stati l’arresto per avere tradotto “Addio alle armi” di Hemingway, giudicato troppo pacifista e lesivo dell’onore dell’esercito italiano; e la prigione, quando si scoprì il trucco inventato da Pavese per aggirare la censura fascista, consistente in una semplice ma efficace “s” puntata, che trasformò – per i clerico-fascisti di allora – l’Antologia di Spoon River in una potabile “Antologia di S. River”.
Ironia a parte, arresto è arresto e galera è galera, comunque e sempre. Figurarsi in quegli anni bui. Ancora più osceni – arresto e galera – se a subirli è una ragazza di ottima famiglia e ben istruita, con laurea in lettere (tesi sul Moby Dick di Melville) e laurea in filosofia (tesi sull’esistenzialismo, relatore Nicola Abbagnano). “Divenne superproibita l’Antologia di Spoon River in Italia”, ricordò anni dopo Pivano: “Parlava della pace, contro la guerra, contro il capitalismo, contro in generale tutta la carica del convenzionalismo. Era tutto quello che il governo non ci permetteva di pensare… e mi hanno messo in prigione e sono molto contenta di esserci andata”.
E pensare che tutto era nato per sfida, o per scherzo, quando la giovane Nanda chiese al proprio mentore Pavese di spiegarle la differenza tra letteratura inglese e letteratura americana. E per tutta risposta Cesare le mise in mano quel librino di Edgar Lee Masters. Che Nanda aprì a caso, a metà, restando folgorata dai versi: “Mentre la baciavo con l’anima sulle labbra / l’anima d’improvviso mi fuggì”. “Chissà perché questi versi mi mozzarono il fiato”, commentò anni dopo la traduttrice, aggiungendo: “E’ così difficile spiegare le reazioni degli adolescenti…”.
Quella di parlare agli e degli adolescenti, in fondo, è stata la vera vocazione di Fernanda Pivano, dai tempi della galera fascista a quelli della militanza radicale negli anni Settanta, fino alla splendida vecchiaia nel nuovo millennio. E come adolescenti fragili e geniali – adolescenti cresciuti male e in fretta – trattò sempre i “suoi” poeti, dopo che nel 1947, al Gritti di Venezia, Hemingway la redarguì con un “Daughter, questa non me la dovevi fare!”, quando la scoprì completamente astemia.[…] | […]Među dramama koje je Nanda Pivano morala proživjeti bilo je uhićenje zbog prijevoda Hemingwayeva djela "Zbogom oružju", za koje se smatralo da je previše pacifističko i štetno za čast talijanske vojske; i zatvor, kada je otkriven trik koji je izumio Pavese kako bi zaobišao fašističku cenzuru, koji se sastojao od jednostavnog, ali učinkovitog "s" s točkom, koji je pretvorio – za klerofašiste tog vremena – Antologiju Spoon River u prihvatljivu "Antologija S. Rivera". Ironiju na stranu, uhićenje je uhićenje, a zatvor je zatvor, u svakom slučaju i uvijek. Zamislite se u tim mračnim godinama. Još opscenije – uhićenje i zatvaranje – ako ih trpi djevojka izvrsne obitelji i dobrog obrazovanja, s diplomom iz humanističkih znanosti (teza o Melvilleovom Moby Dicku) i filozofije (teza o egzistencijalizmu, mentor Nicola Abbagnano). "Antologija Spoon Rivera u Italiji postala je iznimno zabranjena", prisjetila se Pivano godinama kasnije: "Govorila je o miru, protiv rata, protiv kapitalizma, protiv cijele optužbe za konvencionalizam općenito. To je bilo sve o čemu nam vlada nije dala razmišljati... i strpali su me u zatvor i jako mi je drago što sam otišla tamo. " A da pomislite da je sve počelo kao izazov, ili šala, kada je mlada Nanda tražila svog mentora Pavesea da joj objasni razliku između engleske i američke književnosti. Kao jedini odgovor, Cesare joj je dao tu malu knjigu Edgara Lee Mastersa. Kad je Nanda nasumično otvorila knjigu na sredini, ostala je očarana stihovima: „Dok sam je ljubio s dušom na usnama /duša mi je odjednom pobjegla“. "Tko zna zašto su mi ovi stihovi oduzeli dah", komentirala je godinama kasnije prevoditeljica i dodala: "Tako je teško objasniti reakcije tinejdžera...". Uostalom, razgovor s i o adolescentima bio je pravo zvanje Fernande Pivano, od vremena fašističkog zatvora do radikalnih pokreta 1970-ih te konačno do sjajne starosti u novom tisućljeću. Kako je krhke i briljantne tinejdžere – tinejdžere koji su odrastali loše i brzo – uvijek tretirala kao "svoje" pjesnike, Hemingway ju je nakon 1947. godine na Grittiju u Veneciji ukorio s "Kćeri, ovo mi nisi trebala učiniti!", kada je otkrio da je potpuno trijezna.[...] |